SVJETLO U TAJANU

 

 

Autor : Admir Bajraktarević

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zavidovići, juli 2006.godine

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ISTORIJA ISTRAŽIVANJA JAME “ATOM “ NA TAJANU , NAJDUBLJE I NAJDUŽE U

ZE-DO KANTONU

 

 

Moj prijatelj Mrki, inače inženjer šumarstva i zaljubljenik u ove naše planine, na jednoj slučajnoj kafi spominje mi veliki ulaz u jamu u rejonu Tajašnice kod Kamenice. Znajući da taj prostor krša jedini nije ozbiljnije istraživan na zavidovićkoj općini, odmah sam se zainteresirao.

-“Hoćeš li me odvesti tamo?”-pitao sam.

-“Zašto ne, može na proljeće?”

-“ ‘Ma jok, nije veliki snijeg,može li u subotu?”

-“Zar odmah?”

-“Odmah!

Kako neću reći odmah, kada mi je rekao da se radi o velikom ulazu. Poznavajući geologiju terena o kome govorimo, očekivao sam veliki speleološki objekat.

Dogovoreno, učinjeno.

 

PRVO ISTRAŽIVANJE 21.12.2002.

 

Mrki, Mujo “Panorama” (takodje ljubitelj prirode i izazova) i ja krećemo 21.12.2002. po jako hladnom vremenu put Kamenice. Na bivšem hranilištu medvjeda, ostavljamo Mujinog audija i po zaledjenom blatu, kuda idu samo šumski traktori koji svlače balvane, penjemo se prema ulazu u jamu.

Prolazimo pored Pavlove pećine, jedine istražene u rejonu još davne 1986.godine. Poslije sat hoda ,sa odmorima, stižemo pred grotlo jame zarušene istrulim balvanima. Ulaz širok 10-ak metara i položaj u fosilnom koritu potoka bio je obećavajući.

-“Ovo će biti dobra jama” – pomislio sam u sebi.

Nalazili smo se na oko 740 metara nadmorske visine, a Izron Suhe je 2 kilometra dalje na 460m nadmorske visine. Obećavajuće.

Ulazimo preko zaledjenih balvana na dubinu od 15-ak metara. Velika pukotina u stijeni izaziva. Dolazimo do manje kaskade od balvana. Nemamo opreme i za ovaj dolazak to bi bio kraj istraživanja. Dovoljno za prvi put.

Dolazi sezona skijanja i sve snage PD “Tajana” i sekcije Atom su usmjerene na organizaciju odlazaka na naša skijališta oko Travnika i Sarajeva. Treba našoj omladini približiti ljepotu planina u svako godišnje doba. Zbog toga nemamo vremena za speleologiju. Jama čeka svoje prve goste homosapiense da zavire u njenu utrobu.

DRUGO ISTRAŽIVANJE 29.03.2003.

 

Došlo je i proljeće.Vikend poslije organizovane Čimburijade na Kleku. Odmaramo u mojoj vikendici u Kamenici, ali djavo ne da mira.

-“Gusar,hoćemo li sutra u Tajašnicu da malo “zavirimo” u onu novu jamu,imamo nešto malo opreme

kod sebe?”- pitao sam ga

-“Naravno”.

Jednostavan i očekivan odgovor jednog obučenog speleologa. Ekipi se priključuje i Gusarova djevojka, a Goran, koji nije baš ljubitelj hodanja, negoduje što će ostati sam na vikendici. Nije ga dugo trebalo nagovarati da krene sa nama.

Poslije 2-3 sata hoda i nošenja teške opreme, ulaz u jamu je bio pred nama. Uzbudjenje. Šta nas čeka? Hoće li se jama brzo završiti zbog zatrpanosti balvanima i kamenim blokovima? Da li je trud bio uzaludan? Jesmo li džaba nosili opremu? A možda nismo ponijeli dovoljno opreme? Možda je jama zahtjevnija nego što mislimo?

Stotinu pitanja, a odgovor leži u dubini, u tmini.

Ručak,priprema opreme i ulazak. Ulazimo Gusar i ja. Oprezno prelazimo istrule balvane, pomiješane sa kamenim blokovima, koji sada nisu zaledjeni, pa postoji opasnost obrušavanja. Silazimo u utrobu zemlje pod uglom od 45 stepeni. Dolazimo do kaskade koja nas je prošli put zaustavila. Sa nekoliko klinova postavljamo sidrište i uže od 40 metara koje smo jedino ponijeli. Kaskada nije velika, svega 3-4 metra. Osvjetljavamo

pukotinu široku 3 metra, prekrivenu kamenim blokovima odvaljenim sa visoke tavanice, koja se strmo spušta u dubinu. Silazimo sa užeta i nastavljamo prelaziti kamene blokove. Prešli smo 70-80 metara i nalazimo se 30-40 metara ispod nivoa ulaza. Totalni mrak razbija svjetlo stare dobre karbitke u modernom izdanju, sa plamenom na kacigi.Odjednom čujemo vodu. Nije to obični potok, to je vodopad.

Prolazimo iza ugla i pred nama se otvori grotlo. Sa druge strane grotla potok koji se survava u 30-ak metara duboku vertikalu. Impresivno. Da li i ova voda teče u naš vodovod u Suhu ili u Duboku Tajašnicu. Nemamo 500 maraka za kilogram specijalne boje koja bi ovo odgonetnula.Ponovo je odgovor u dubini. Obradovani smo otvaranjem jame, ali ne toliko sretni jer ,nažalost, nemamo više užeta. Drugi put moramo doći sa više opreme.U povratku vršimo topografsko snimanje predjenog dijela jame.

 

TREĆE ISTRAŽIVANJE 30.07.2003.

 

Prolaze dani i aktivnosti našeg planinarskog društva i sekcije.Mountain bike trka u Kamenici,rafting niz rijeku Krivaju, jama Čavljak iznad Sarajeva, kanjon Neretve i Tare, Maglić, desetodnevno speleološko istraživanje Vranice, a nova jama na našoj općini čeka da svjetlost prvi put udje u njenu utrobu.

28.jula počinje sedmodnevni eko-kamp u Kamenici. Cilj je prikupiti što više podataka o stanju prirode u budućem parku prirode “Tajan”. Jedna od planiranih aktivnosti je i istraživanje naše nove jame koja još ni imena nema.

I dolazi planirana srijeda 30.07.2003.

Šestočlana ekipa sekcije Atom ,koja djeluje u PD Tajan, kreće na , sada znamo, istorijsko istraživanje za zavidovićku speleologiju. I sama ekipa je istorijska. Predstavnici svih generacija Atoma-Veki 1981, Mumi 1981, Ado 1983, Hari 1985, Gusar 1999 i Semira 2003.(godine označavaju početak bavljenja speleologijom).

Ulazimo već poznatim putem do velike vertikale. Gusar zabija svoj prvi spit (spit je nešto kao tipla u zidu) u jami, na kojem će visiti cijela ekipa.

Sljedeći spit zabija Hari,uz malo poteškoća zbog loše stijene.Na redu je Veki i na kraju ja (FOTO 01) . Ostalo je još 5 metara vertikale. Imam problema sa spitom jer su mu polomljeni zubi od tvrde stijene. Zabijanje traje. Zamislite desetospratnicu. Ja zabijam spit na drugom spratu. Mumi i Veki su na trećem na uskoj polici. Hari je na osmom spratu, a Gusar i Semira na desetom.

Mokar sam od znoja, a ostatku ekipe se hladnoća i vlaga uvlači u kosti. Temperatura je oko 8 stepeni, a vlažnost gotovo stopostotna. Pored nas je vodopad. Sa trećeg sprata počinje pjesma. Prihvataju i ostali. Dobro zvuči u ovom podzemlju. Ja pratim koliko mogu jer me je teški čekić već zadihao. Sa mnom to već ne zvuči dobro, ali nije bitno.

 

I najzad,spit je zabijen. Spuštam se još preostalih 5 metara. Osvrćem se. Malo jezero u kome završava vodopad, a okolo «prostor».U smjeru kojim odlazi voda-samo tmina.

-“Ide dalje!”-viknuh.

Oko mene nekoliko ogromnih kamenih blokova dužine do 10 metara, koji su se nekada davno odlomili od stropa.No kanal širine 12-ak metara nisu uspjeli zatvoriti.

Silaze Veki i Mumi.Veki nestaje u kanalu. Od dugog boravka u Holandiji poželi se pravo istraživanje. Mumi ima problema sa osvjetljenjem pa ga polako pratim. Hodamo kanalom.

Vidim svjetlo u dubini. Ipak nas Veki čeka. Nastavljamo zajedno. Ulazimo u veću dvoranu.

Čuje se voda koja se obrušava sa stropa. Svijetlimo prema stropu, ali njega «nema». Preko 50 metara je visok, a odozgo još jedan vodopad (FOTO 02). Idemo dalje. Ponovo kanal uzak 2-3 metra.Pored naših nogu teče potok.

Gazimo po magmatskoj stijeni, a iznad nas je krečnjak. To je to,ušli smo u kontaktnu zonu izmedju magmatskog Tajana i krečnjačkih Tajašnice,Bučja,Rapti,Mašice i Srednje Stijene.

Ponovo ulazimo u dvoranu veličine 15x40 m. Strop joj ne vidimo, ali pored nas pada voda sa tog nevidljivog stropa. Vidimo neki bočni kanal, ali ne skrećemo u njega nego nastavljamo glavnim kanalom. Savladavamo povremene niske stropove, kamene blokove, a na mjestima zurimo u plafon visok i po 40-50 metara.Dolazimo u širok kanal kome se strop sve više spušta. Voda nestaje u uskoj horizontalnoj pukotini.

-Nije valjda ovo kraj.Ne smije biti kraj-razmišljam u sebi.

Veki se pokušava zavući u tjesnac gdje nestaje voda(FOTO 03). Ostajemo sa još malo rezerve svjetla. Napolju će mrak, a ekipa nas čeka i smrzava se. Ma nije kraj. Grozničavo zavirujemo u pukotine i pokušavamo naći prolaz. Veki govori iz potoka da bi se možda i moglo proći, ali treba puzati kroz vodu. Pogledam desno. Obećavajući kanal, ali kratak. Blokovi. Mali otvor u stropu i ponovo okamenjen šljunak. Obrušavam ga.

-“VEKI, EVO GA”! –viknuh.

Penjem se malo i nadjoh se u ispucaloj krečnjačkoj masi. Usko je, ali ide dalje.To je to.

Vjerovatno ćemo preskočiti suženje kojim prolazi voda. Idem još desetak metara i vraćam se da prenesem ostalima.Istina, usko je, ali se stijena vertikalno raspukla i nadam se da mora biti prolaz.

Ide dalje, ali mi moramo nazad. Zadovoljni smo.Grubo mjerimo dužinu pri povratku.Do užeta 250 metara dužine i još stotinjak do izlaza a dubina je ukupna oko 120 metara. Najdublja i najduža na općini Zavidovići a ide još dalje (Omladinska jama na Raptama je duboka 114 metara a Lukina pećina u Srednjoj Stijeni je duga 200 metara).

Izlazimo iz jame. Pravimo zajedničku fotografiju i čestitamo jedni drugima.Ovo je ipak za nas istorijski doživljaj.Zbog sastava ekipe i veličine objekta , jama je dobila i ime-“ATOM”

Doći ćemo uskoro. Nastavljamo dalje. Treba iskoristiti ovo sušno ljeto, jer, kada su velike vode, ulazak je gotovo nemoguć.

 

ČETVRTO ISTRAŽIVANJE 22.-24.08.2003.

 

Nastavlja se dugo sušno ljeto. Idealni uslovi za istraživanje speleoloških objekata sa aktivnim vodotocima. Jama “Atom” na Tajanu čeka na nas.

I najzad slobodan vikend. Treba nam više ljudi da možemo napraviti nekoliko ekipa koje će naizmjenično ulaziti i odradjivati svoj zadatak (napredovanje u dubinu,ispitivanje bočnih kanala, crtanje i drugo). Po procjeni ima nas dovoljno. Užurbano se vrše treninzi i doobuke novopečenih speleologa. Očekujemo i pomoć iz Sarajeva. Već smo je dobili u opremi, još nam treba i u ljudstvu.

Planirani vikend je 23.i 24.08.2003. Jedna grupa bi krenula u petak i u toku večeri stigla do jame da bi ujutro odmorna ušla u objekat. Salko stiže iz Bihaća u subotu ujutro pa će biciklom «do jame».

Nešo će u subotu ujutro iz Kamenice pokušati po opisu naći ulaz u jamu jer nikada nije bio kod nje.

Hari i Musto rade u subotu pa će doći rano u nedjelju. Dobro je i to jer će trebati svježe snage kada mi već budemo iscrpljeni.

Sve je dobro isplanirano, ali…

Tarik iz Sarajeva ne može doći,Emir i Adi takodje, Mirza u posljednji čas odustaje,Hari mora raditi nedjelju, Mumi odustaje od subote, Salko dolazi tek u nedjelju, a Nešo ne nalazi jamu i vraća se …

Ostajemo Gusar i ja sa tek obučenim Kenom,Emirom,Semirom i Salkom. Nije bitno, uradiće se nešto a za početnike će ovo biti velika škola.

Petak uveče je. Keninim džipom uspijevamo proći jedan dio traktorskog puta. Ovo je velika pomoć jer ima nekoliko stotina kilograma opreme. Ali ni džip ne može dalje. Grupa speleologa sa nekoliko pozadinaca (članovi koji ne ulaze u jamu) nastavlja pješke blatnim traktorskim putem natovarena teškom opremom kroz divlje podnožje Tajana. Karbitna i električna svjetla razbijaju mrak ovog nikada noću osvijetljenog prostora.Oko nas u mraku divlje zvijeri.Znamo ih.Tu su vukovi ,medvjedi,divlje svinje i ko zna šta još.

U jednom momentu,teško hodajući, pritisnut velikim rancem na kome je još tehničke opreme u speleološkim transportnim vrećama, pogledah u stranu i ugledah par žutih očiju u mraku.

-“Osvjetlite svi u onom pravcu, izgleda da je sova”-viknuh ostalima

Svi to i uradiše.Imali smo šta i vidjeti. Na svega 15-ak metara od nas velika siva divlja mačka.

Ne bježi.Gleda prema nama . Divimo joj se. Znao sam da ima divljih mački,vidjao sam im i tragove, ali prvi put je vidim ovako ,oči u oči. Prekrasna je. U jednom momentu izvlači poprečno prugasti kitnjasti rep. Lijep prizor. Gleda nas začudjenim pogledom i ko zna šta misli o nama. Ništa normalno,vjerovatno.Ljudske spodobe, natrpane gomilom stvari, u ovo doba na ovom mjestu. Nije ni njoj bilo ništa jasno. Zato se polako okreće i bez šuma odlazi lagano u mrak.

Eto i to smo doživjeli.Susret za sjećanje. Nastavljamo dalje i stižemo do jame. Pred samom jamom ponovo susret sa domaćim stanovnicima. Neko je slučajno nogom stao u osinjak i počelo je ujedanje .Rezultat su ujedena četiri člana ekipe. Imali smo priliku da isprobamo nove vakum pumpe protiv ujeda zmija , insekata i sl. Nisu nešto. Treba smisliti nešto drugo.

Umorni pokušavamo da nadjemo malo ravnog prostora gdje ćemo spavati. Nismo nosili šatore da olakšamo opremu. Uglavljujemo se izmedju kamenih blokova u koritu fosilnog potoka. Nije baš udobno ali navikli smo.

San uz buku lomljenja grana i grančica oko nas. Nekima nije baš svejedno.Tješim ih da su to samo puhovi. Ne vjeruju baš kada čuju deblju granu kada se slomi. Onda kažem da ovdje ima velikih puhova. Nemaju izbora ,moraju spavati jer sutra treba biti odmoran.

Jutro.Ustajanje,kafa,doručak,priprema opreme i ulazak. Sve ide bez problema.Dolje smo. Idemo glavnim kanalom sve do mjesta gdje smo stigli prošli put. Ostavljam ih tu.

Ulazim medju ispucale krečnjačke blokove. Usko je. Naprijed,gore,dolje,pravo,dolje,gore,lijevo…

Pužem,penjem se,spuštam se.Stijena stisla sa svih strana.Ima li prolaza u donju etažu do vode?

Znojim se.Ne mogu naći prolaz. Idem daleko,ponovo suženje kroz koje ne mogu proći. Samo malo da je šire. Vraćam se .Nekoliko metara ispod mene djeluje mi da mogu proći kroz pukotinu.Hoću li se moći vratiti? Ma hoću, izvući će me nekako. Silazim, širi se kanal,još jedna kaskada i u kanalu sam sa vodom. Zovem ostale i opisujem im put. Obilježavamo ga sa gareži od karbitke po stijeni da se znamo vratiti. Nastavljamo hodnikom sa potokom. Oko nas bočni kanali. Pregledaćemo ih u povratku. Ulazimo u veliku dvoranu. Čuje se voda. Šta je sad? O,ne,vodopad! Pa nemamo više užeta.Zar je to kraj za danas? Moram naći način da sidjem.Ispred nas veliki prostor i vodopad od 5 metara.

-“Možda ovdje sa strane da sidjem”-komentarišem glasno.

-“A kako ćeš nazad?”-pita Keno

-“ ’Ma nekako ću,nemam pojma”-odgovorih.

Silazim. Malo znanja iz alpinizma uvijek dobro dodje u podzemlju. Obilazim jezero ispod vodopada.

-“Idem sam dalje i vraćam se za 10 minuta”-kažem ostalima.

To znači da ako me nema , nešto nije u redu i da mi mogu ostali priteći u pomoć na vrijeme.

Ulazim u ogromnu dvoranu kojoj ne mogu vidjeti veličinu stropa. Voda skreće prema sjeveru.

Izgleda da će ipak prema Suhoj. Ponovo problem.Mali vodopad i duboko jezero.Ipak uspijevam zaobići. Još jedna krivina i ponovo isto. Ovaj put ne mogu zaobići.Treba nam čamac ili ronilačka odijela.U povratku se penjem u sredinu velike dvorane.Možda se može jezero zaobići? Na rubu dvorane mali otvor. Svijetlim u njega.Vertikala oko 10 metara.Stijena loša i opasna. Bolja varijanta je čamcem preko jezera. Moram nazad. Dolazim do ostalih i prenosim šta sam vidio.

Toliko za sada što se tiče glavnog kanala. Danas ćemo istražiti bočne kanale. Uz Keninu pomoć uspijevam popeti vodopad bez većih problema. Vraćamo se.

Ispitujemo bočne kanale. Nalazimo još jedno jezerce. Ukupno stotinjak metara bočnih kanala.Ništa posebno, jedino što jama dobija na svojoj dužini.

Umorni smo.Nemamo sata i ne znamo koja su doba. Ušli smo u podne. Da li je napolju mrak, jutro, veče, nemamo pojma.

Izlazimo iz jame. Ispred gori vatra.Noć je. Ekipa ispred jame kaže da je 23:00. Zar smo već 11 sati pod zemljom? Izgleda da jesmo. Jedemo i idemo spavati.

Nedjelja,umorni smo.Dolazi i Salko.Stigao je biciklom do bivšeg hranilišta medvjeda.Ući ćemo samo kratko da nacrtamo dio glavnog kanala i izvučemo užad.

Sve je obavljeno za 4 sata.Nacrtano je sve do druge velike dvorane. Pakujemo opremu i odlazimo.Dehidrirali smo pa iscrpljeni razmišljamo o pivu u restoranu Kamenica. Jamo, vraćamo se ubrzo, ali sa čamcem i jačom ekipom.

 

PETO ISTRAŽIVANJE 29.-31.08.2003.

Polazak u petak 29.08.2003.godine. Cilj je stići u toku noći do jame da bi bili ujutro odmorni za ulazak. U toku priprema dolazi do osipanja ekipe.Zbog raznih ličnih obaveza mnogi odustaju. Kompletan transport teške opreme ostao je na nas pet. Hari, Semira, Gusar, Salko i ja pokušavamo da na svoja ledja natovarimo svu opremu. Svako nosi veliki ranac i 2-3 transportne vreće sa teškom opremom. Prelazimo po 100 metara pa odmaramo. Noge klecaju. Vrijeme prolazi i pada mrak. Ponovo razbijamo gusti mrak svjetlom speleoloških karbitki . Dva kilometra prelazimo za tri sata. Od teškog tereta boli nas svaka kost i svaki mišić. Umorni liježemo i tonemo u san uz lomljenje grana i grančica oko nas. Život u šumi se tek budi, a mi zasluženo spavamo i obnavljamo snagu za sutrašnje naporno istraživanje.

Redovne jutarnje aktivnosti a zatim ulazak. Radimo u dvije ekipe. Jedna ekipa crta glavni kanal, a druga nastavlja osvajanje od jezera. Prelazak jezera sa malim dječijim Barbi čamcem izgleda smiješan, ali nemamo bolji. Ipak se pokazuje da je lakša varijanta obići jezero kroz veliku dvoranu koristeći uže. Kanali se nastavljaju. Mali vodopadi uklesani u magmatsku podlogu nisu velika prepreka. Zatim kanali postaju naizmjenično uski, niski, a potom i uski i niski. Energija se troši. Snagu pokušavamo obnoviti visokokaloričnom ishranom. Unijeli smo velike zalihe hrane i odjeće jer postoji mogućnost pljuskova, a time veća šansa da provedemo pod zemljom i više dana (FOTO 04). Snage ipak nestaje, a treba izaći. Osvojeni su nove stotine metara glavnog kanala, a jama je nacrtana 30 metara nizvodno od jezera. Nije još kraj. Treba brojnija ekipa i noćenje u jami da se obnovi snaga za dalje osvajanje. Otišli smo predaleko. Zadnjim atomima snage izlazimo iz jame Atom. I vani je mrak, ali je bar toplo. Stigli su Davor,Skako i Musto.Dok smo bili u jami, dolazili su Tarik i Damir iz Sarajeva.Nisu imali opreme da udju za nama i pred mrak su se vratili za Sarajevo.

Najzad spavanje.

Nedjelja je. Ustajemo sa bolovima. Treba ponovo ući u jamu, a sve nas boli. Odlazim suhim koritom na umivanje. Odlučujem da malo prošetam da se “kosti razgibaju”. Hodam nekim fosilnim koritom .U jednom momentu čujem ispred sebe vodu. Ubrzavam korak. Ispred mene potok koji nestaje u podzemlju kroz ulaz u pećinu. To je to. To je jedan od potoka koji se obrušava sa visine od 50 metara u prvoj ili drugoj dvorani. Možemo li se provući? Hoćemo li spojiti ovaj ulaz sa jamom Atom? Ponovo pitanja. Možda to i jeste čar speleologije. Pokretačka snaga za podnošenje izuzetnih fizičkih i psihičkih napora. Doći do odgovora nije lako. Iskonski nagon čovjeka da saznaje, da otkriva novo. Pa prije samo desetak hiljada godina smo znali napraviti primitivni alat od kosti i kamena rožnaca, a pogledajmo sada oko sebe. To je onaj istraživački duh u čovjeku. Mi smo prvi ljudi koji smo kročili nogom u mnoge speleološke objekte. Mi smo oni koji otkrivamo još neotkriveno. To je ono u nama što nas drži da idemo dalje. Ono iskonsko.

Vraćam se do ulaza u jamu Atom i prenosim ostalima šta sam našao. Dijelimo se u dvije grupe. Hari uvodi grupu koja će izvaditi opremu iz jame, a ja ću pokušati da udjemo kroz novi ulaz, a zatim da još pretražimo okolinu.

Na moju žalost, poslije svega 10 metara od ulaza,stigli smo do suženja iza koga je vertikala 15-ak metara. Mora se malo proširiti i postaviti uže. Nemamo više opreme jer je ekipa u jami Atom i to ostavljamo za neko sljedeće istraživanje. Pretražujemo teren, ali bez rezultata. Vraćamo se na ulaz da pakujemo opremu. Ubrzo izlazi i ekipa iz jame.Počinje i kiša.Sreća, svi smo već izašli iz jame i nema opasnosti da neko ostane.Vraćamo se u Kamenicu nezavršenog posla, ali sa novim saznanjima i novim nacrtanim metrima jame. Definitivno, potok kroz jamu ide u Suhu, u naš vodovod. Sva motorna ulja iz starih šumskih traktora ovim podzemnim putem završavaju u našim čašama.

 

ŠESTO ISTRAŽIVANJE 06.-07.09.2003.

 

Sušni period se nastavlja. Još imamo energije da nastavimo. Na spisku za sljedeći vikend (06.-07.09.2003) je 18 speleologa koji bi željeli da idu. Zvali smo u pomoć i kolege iz Sarajeva i Banja Luke.Treba nas što više. Iz iskustva znamo da 5 ljudi jedva može iznijeti tešku opremu do jame (FOTO 05) .

Dolazi i petak. Zbog raznih ličnih obaveza, dolazak otkazuju mnogi. U mogućnosti da idu su samo Nikola, Hari i ja. Keno iz Sarajeva može u subotu ujutro. Nemamo izbora. Odgadjamo odlazak petkom i čekamo Kenu u subotu u osam sati.Ići ćemo Keninim džipom.To je olakšavajuća okolnost jer džip može prići bliže jami nego luksuzna auta.Reduciramo opremu na minimum i pravimo plan za samo jedan ulazak. Ući kao jedna ekipa, nastaviti crtati od tačke do koje smo stigli sa crtanjem i kada ponestane snage izaći vani.

Sve ide po planu. Dolazimo džipom dokle šumski put dozvoljava. Istovaramo opremu.Bez obzira na reduciranje ima je previše. Hoćemo li imati snage sve ovo odnijeti do ulaza u jamu, odmah ući, izložiti se velikim naporima da stignemo do željene dubine, nastaviti crtati krećući se u dubinu i sačuvati snage za izlazak iz jame? Sjedimo utonuli svako u svoje misli.

Zvukove šume iznenada prekida zvuk motora. Traktor. Svi isto pomišljamo. Pa može se i u šumi stopirati. Zaustavljamo ga i pokazujemo gomilu opreme. Traktorista ne vjeruje da mi to planiramo iznijeti na ledjima. Pristaje da nas poveze. "Hrabre sreća prati”-kaže narod. Dolazimo do jame bez trošenja svoje snage.

Naoružani energetskom hranom i voljom za istraživanje ulazimo u tminu u 13:00. Prolazimo već dobro poznatim kanalima. Preko starih balvana( FOTO 06) do vertikale, niz uže (FOTO 07), velikim kanalima (FOTO 08), kroz visoke dvorane pored vodopada, pužemo uske meandre (FOTO 09) , ponovo uže niz vodopad, preko obrušenog stropa u velikoj dvorani, opet uže, potokom do dostignute tačke 59. Vadimo mjernu opremu, skidamo sa sebe opremu za osvajanje vertikalnih dijelova. Mjerimo od tačke do tačke.Mali vodopad, gaženje potokom, puzanje,provlačenje,puzanje, provlačenje, prelazak odlomljenih blokova koji su nekada pali sa visokih stropova, pa opet puzanje. Dolazimo u veću dvoranu prekrivenu velikim blokovima. Na zidu pišem dostignutu tačku 93. i odlučujem da je vrijeme za povratak.Svi se slažu. Ono malo snage što nam je ostalo treba imati za izlazak. Vraćamo se. Pakujemo odmah svu opremu , motamo užad i sve izvlačimo vani.

Napolju mrak i hladnoća. Nema nikoga. Samo izmet medvjeda koji je posjetio ulaz u jamu. Pitamo se koliko je sati. Nevjerovatno:dva ujutro. Pa zar smo već toliko dolje! Vrijeme brzo prolazi kada si aktivan. Razmišljamo da ne spavamo ovdje, nego da se spustimo u Kamenicu do vikendice. Nemamo razloga ostajati jer nemamo više snage za sutrašnji ulazak, a svu opremu smo izvadili iz jame. Hoćemo li imati snage da nosimo opremu do džipa? Nizbrdo je, pa ćemo izdržati. Tako i odlučujemo. Boli nas svaki mišić i svaka kost, ali izdržaćemo još malo. Čeka nas vikendica, normalni kreveti, supa, kafa i slične lijepe stvari. Misleći na njih, skupljamo zadnje atome snage i probijajući gusti mrak, dolazimo do džipa. On nas dovozi do zasluženog odmora. Uz okrepljujuću supu, kafu i laganu večeru , u samo svitanje tonemo u san.

U svim ovim istraživanjima nacrtali smo ukupno oko 700 metara glavnog kanala jame, istražili više od 1 kilometra kanala, sišli na dubinu od 154 metra ispod ulaza , zabilježili mnoge bočne kanale koje tek treba istražiti, dokazali da potok kroz jamu završava u izvorištu Suha, a kroz samo istraživanje usavršili znanja i ubrali iskustvo speleologa. Ovo je vjerovatno i zadnje istraživanje u ovoj godini, jer ne vjerujemo da će nam vrijeme više dozvoliti, ali potpuno smo zadovoljni postignutim rezultatima. Čeka nas sljedeća godina , sa novim snagama, novim ljudima koje pripremamo, da nastavimo otkrivanje nepoznatoga, da osvijetlimo skrivene kutke naše Zemlje koji nikada nisu osvjetljeni i koje ljudsko oko još nikada nije vidjelo.

 

SEDMO ISTRAŽIVANJE 10.-11.04.2004.

 

Prodje 2003. godina. Zabavili smo se izgradnjom vještačke stijene i ponekim izletom u planinu.

Svake srijede treniramo speleološke tehnike unutar jedne desetospratnice. Haustor je idealan za obuku speleologa.30-metarska vertikala sa nekoliko sidrišta, traverzi, devijacija . Skijanje, mountain bike, pripreme 4. Krivaja raftinga, redovni sastanci četvrtkom ...

Proljeće. Najzad slobodan vikend (10.-11.04.2004.) za odlazak u Tajašnicu. Analiza topografske karte i neke poluinformacije dobijene od šumskih radnika, govore o mogućnosti još jednog ponora sjeveroistočno od ulaza u jamu Atom.Moramo to vidjeti. Prognoze govore o kišnom vikendu, ali to nas ne zabrinjava. Planina je lijepa i ima svoje čari po svakom vremenu.

Gusar, Bahrudin i ja dolazimo u subotu u Kamenicu i noćimo u vikendici.Kiša pada cijelu noć.

Jutro donosi prestanak padanja. Idemo poznatim putem prema jami Atom. Preskačemo nabujale potoke i gazimo raskvašenu glinu na traktorskom putu. Odlučujemo da prvo obidjemo ulaz u jamu, a onda da se vratimo i odemo u rejon gdje očekujemo još jedan ponor.

Imamo i još jedan zadatak. Prošle godine smo odlučili da kod ulaza u jamu Atom izgradimo brvnaru koja će služiti istraživačima podzemlja kao sklonište, kao i planinarima koji će ići novom stazom Kamenica-vrh Tajan-Ponijeri( i obratno).Stazu ćemo markirati ovog ljeta. Sredstva za izgradnju brvnare smo obezbijedili od prijatelja prirode iz Belgije koji će nas ovo ljeto posjetiti i pomoći izgradnju.

Trebamo odrediti tačnu lokaciju za izgradnju brvnare.

Dolazimo do jame. Ručamo. Bahrudin je prvi put na ulazu. Gledamo nabujali potok koji ponire na samom ulazu. Zamišljam kako to sada izgleda dolje. Kako izgleda nabujali potok koji se stropoštava niz 30-metarsku vertikalu? Strašno.

Odlazimo do drugog ponora kroz koji još uvijek nismo uspjeli proći. Tu nam se najviše svidja da napravimo brvnaru. Jedino tu ima malo zaravnjenje u fosilnom koritu potoka.

Prvi posao je obavljen. Penjemo se prema mjestu gdje očekujemo još jedan ponor. Ponovo počinje kiša. Žurimo. Prelazimo greben i silazimo u drugo korito.Suho je . To je to. Skidam ranac i trčim uzbrdo. Poslije predjenih 100 metara čujem vodu.Izlazim na rub vrtače i vidim potok kako nestaje u njoj.

Silazim u vrtaču. Potok nestaje u gotovo vertikalnoj pukotini u rubu vrtače. Može se proći bez problema. Čeka nas znači još posla.Još neistraženog podzemlja ispod nas.Jesu li jame spojene, koliko je ova duga i duboka, ide li ova voda u Suhu …? Opet pitanja, a do odgovora težak i dug put.

Kiša je sve jača. Moramo ići. Usput beremo srijemoša (divlji bijeli luk) jer mu prolazi sezona i treba napraviti malo zalihe. Žene nam se neće baš obradovati kad vide šta smo donijeli.

Tako stižemo i do vozila.Prebacujemo se u restoran u Kamenici gdje se sušimo i pijemo zasluženo pivo.

Našli smo još posla, a ni dosadašnji nismo završili.Biće ove godine posla za istraživače podzemlja.

OSMO ISTRAŽIVANJE 28.-31.07.2004.

 

Izuzev mountain bike trke u Kamenici i raftinga niz rijeku Krivaju gotovo cijeli period april-juni smo proveli u rekognosciranju terena u rejonu Duboke Tajašnice.Zabilježili smo ukupno 16 ulaza u speleološke objekte. Najviše nas interesuje područje oko jame Atom.Osim dva već ranije otkrivena ponora koji «imaju šansu» da se spoje u jedan sistem sa jamom Atom, našli smo još jedan.Mogućnosti za spoj su velike.

U periodu 16.-25.07.2004. učestvovali smo u organizaciji medjunarodnog speleološkog kampa na Konjuhu. Učestvovali su speleolozi, biolozi, geografi i drugi iz 6 zemalja (Francuska, Italija, Slovenija, Hrvatska, Srbija i Crna Gora i naravno Bosna i Hercegovina). Istraženo je više od 3 kilometra podzemnih prostora u više speleoloških objekata.

Odmah po povratku u Zavidoviće počinju jednodevne završne pripreme za eko-kamp u Kamenici u organizaciji Ambasade Lokalne Demokratije Zavidovići. Na eko-kampu je planirano da 30 učesnika bude podijeljeno u 3 grupe i da svaka obavlja svoj planirani posao. Jedna grupa bi bila sastavljena od speleologa koji bi nastavili istraživanje jame Atom.Druga grupa bi radila na izgradnji brvanare iznad jame Atom kod novog ponora (zabilježen kao ZA 045), a treća grupa, sastavljena od mladih zainteresovanih za biologiju, bi istraživala biljni svijet na ulazima u pećine, gdje je specifična mikroklima.

Sve izgleda dobro zamišljeno. U utorak 27.07.2004. godine dolazimo u Kamenicu i vrši se postavljanje kampa. Grupa speleologa planira popodne krenuti prema jami Atom gdje bi i proveli cijelo vrijeme. Ali…

Tropske vrućine prestaju.Počinje kiša.Pada cijelo vrijeme. Ekipa ne odlazi na jamu Atom. Kiša pada cijelu noć. U kampu je poplava. Sve je potopljeno. Okolne rijeke su podivljale. Cijelo veče traje borba sa vodom koja se razlijeva kampom.

Srijeda. Kiša lagano prestaje. Prognoza je loša. Ipak se odlučujemo da krenemo prema Tajašnici.

Svi učesnici su uključeni u transport speleološke opreme i materijala za izgradnju brvnare. Cijelo vrijeme idemo traktorskim putem niz koji teče bujični potok. Srećom, bar kiša ne pada. Umorni dolazimo do ponora ZA 045. Pravimo bivak od velikog najlona i podižemo jedan šator. Ostale šatore čuvamo za postavljanje u podzemlju (ako uopšte udjemo zbog velike vode).

Učesnici koji su transportovali opremu vraćaju se u kamp, a mi speleolozi ostajemo. Osim mene prisutni su još Deni, Mirjana,Eka, Jojo iz Zavidovića i Emir iz Sarajeva. Danas trebaju stići još Hari i Zoka, a sutra Veki i Dejo koji su stigli iz Holandije.

Plan nam je već promijenjen jer smo još jutros trebali ući u jamu. Moramo čekati bar 24-36 sati da padne vodostaj. Popodne je. Kiša ponovo počinje padati. Sjedimo nervozno ispod najlona i čekamo (FOTO 10 I 11) . Ipak odlučujemo da udjemo u jamu Atom bar da vidimo kakvo je stanje. Ulazimo dobro poznatim putem preko obrušenih balvana.U dvorani gdje se obrušava potok zaglušujuća buka. Izgleda jezivo.

Nema šanse da se spustimo niz trideset metara visok vodopad. Tužni smo, ali ipak uživamo gledajući i slušajući snagu prirode. Nismo tu da se borimo protiv nje, nego da se borimo sa sobom, otkrivamo prirodu i kroz to upoznajemo i jačamo sami sebe.

Izlazimo vani. Kiša i dalje pada.

Pada i noć. Situacija se ne mijenja. Hari i Zoka nisu došli, jer su očito dobro procijenili situaciju. Kiša pada cijelu noć.

Pijemo jutarnju kafu u tišini, svako sa svojim mislima. Ne možemo više čekati jer u subotu uveče moramo biti u Kamenici na promociji prospekta posvećenom inicijativi za proglašenje ovog područja kategorijom Spomenik prirode.

Šta da radimo?

Odlučujem.Idemo pokušati ući u ponor ZA045. Možda uspijemo ući u njega bez obzira na potok koji se survava u njega. Oblačimo kombinezone, kacige, gumene čizme i svu ostalu tehničku opremu. U tom momentu dolaze Veki i Dejo. Vekiju izlažem situaciju i dok se on presvlači sa ostatkom ekipe ulazim u ponor. Zaglušujuća buka vode. Prelazim teži alpinistički detalj iznad zahuktale vode.Prolazim iznad mjesta gdje sam prošle godine bio zaustavljen suženjem. Pukotina ispod mene, kameni blokovi uglavljeni u procjep u stijeni i zvuk vodopada. Kroz pukotinu široku pola metra vidim dno dvorane.Ipak ima dobar prolaz. Nisam dobro vidio prošle godine. Treba mi uže.Uspijevam doviknuti ekipi da Veki ponese uže i dodje do mene. Teški su detalji i treba mi neko iskusan, a iskusnijeg od Vekija u široj okolini nema.

Vežem se užetom i Veki me osigurava dok ja alpinističkom tehnikom otpenjavanja silazim prema dnu dvorane u koju se stropoštava vodopad. Sišao sam. Otpenjava i Veki koristeći samoosiguranje na već postavljenom užetu. Ponovo smo zajedno kao partneri. Godine zajedničkog rada u podzemlju garantuju sigurnost i obećavaju uspjeh istraživanja.

Zamišljam se kako stojimo na kraju ovog kanala, na rubu vertikale visoke oko 50 metara u koju se obrušava potok pored koga stojimo. To bi bio spoj sa jamom Atom. Ovaj potok smo vjerovatno gledali iz jame Atom kako se obrušava iz visokog stropa. Hoćemo li danas napraviti spoj? Hoćemo li ikada napraviti spoj? Do ovih odgovora čeka nas još dosta nošenja opreme, provlačenja, puzanja , gaženja vode i prolaska preko manjih vodopada.

Nastavljamo. Gazimo vodu, provlačimo se kroz uske meandre, prolazimo pored mnogih ulaza u bočne kanale, pužemo oblijepljeni mokrom glinom, mjestimično se divimo pećinskom nakitu. Uglavnom napredujemo dalje. Kanal je prohodan. Hoćemo li doći do jame Atom? U meni uzbudjenje koje gušim jer treba razmišljati o sigurnosti, o odlomljenim blokovima i svim drugim faktorima koji su bitni za sigurnost istraživanja.

Prešli smo više od 100 metara i još uvijek napredujemo. Ponovo puzanje. Niska tavanica, ravna ploča kao da je neko izlio od betona. Prolazimo dalje. Ponovo se može hodati. Pored nas bočni kanali. U potok se ulijevaju manje pritoke. Sve ovo vjerovatno ide u naše izvorište Suhu. Ponovo puzanje pored potoka. Kraj! Ne!?

Da, ali samo za ovaj ulazak. A dalje? Treba puzati kroz vodu koja je sada jako velika. U normalnim vremenskim uslovima to neće biti veliki problem. Da smo ponijeli ronilačka odijela, to ni sada ne bi bio problem. Nemamo rješenje i poslije kraće pauze i pokušaja da penjući se u pukotine prije niskog dijela preskočimo taj dio, odlučujemo da odustanemo od daljeg napredovanja. Prilikom povratka zalazićemo u bočne kanale da vidimo njihove perspektive.

Bočnih kanala je mnogo i svaki se razdvaja u više njih. Pa ovo je pravi lavirint. Na momente nam je zvuk potoka jedini orjentir da se znamo vratiti na glavni “put”. Biće ovo dugačak objekat i još kad bi se spojio sa jamom Atom to bi bio jedan od najvećih pećinskih sistema u BiH. Nismo pogriješili sa izborom lokacije za izgradnju brvnare. Trajaće ovo istraživanje još dugo.

Već smo oko 5 sati u objektu. Izlazimo vani. Prenosimo ostalima šta smo vidjeli. Svi žele da udju.

Veki odlučuje da sina Deju i našeg mladog člana Denija uvede u jedan dio novog ponora.Nosi i video kameru da zabilježi njihov prvi ulazak u jedan “ozbiljan” speleološki objekat.

Ja planiram sa ostatkom ekipe sutra ponovo ući, da nacrtamo glavni kanal da možemo vidjeti pravac njegovog kretanja. To će nam reći ima li osnova naša pretpostavka da je ovo potok koji ulazi u jamu Atom.

Tako smo i uradili.

Ulazni dio opremamo spitovima i užetom, da povećamo sigurnost prolaska budućih, vjerovatno brojnih ekipa speleologa. Prolazimo kanal do najdalje dostignute tačke i u povratku vršimo mjerenja. Kanal je dug oko 150 metara. Ostaje još da se u toplini doma uradi precizan topografski nacrt kanala i postavi u prostoru sa nacrtom jame Atom.

Već je subota. Dolaze planinari u pohodu na vrh Tajana.Nastavljaju se radovi na brvnari (FOTO12) . Pomažemo im. Došao je i Keno iz Sarajeva i želi ući i vidjeti objekat. Uvodi ga Emir u sada već “turistički” ulazak poznatim kanalima. Kiša danas ne pada, čak se i sunce pojavljuje.

Stvarno smo “baksuzi”. Toliko priprema za trodnevni boravak u jami Atom, transport nekoliko stotina kilograma neophodne opreme i sve pokvari četvorodnevna kiša na kraju sedmog mjeseca.

Ipak, sve je to priroda. Uvijek nam postavlja nove izazove i nova iznenađenja. Nekada nas dobro namuči i iscrpi svojom snagom i surovošću, ali češće nagradi svojom nevjerovatnom ljepotom.

Nije izostao ni rezultat istraživanja. Nije očekivani, ali nekoliko novih stotina metara istraženog podzemnog prostora nije za zanemariti.

Slijedi teški transport opreme u Kamenicu i promocija prospekta u restoranu Kamenica.

Planirani nastavak istraživanja je 1.oktobra kada će nam se priključiti i speleolozi iz Tomislavgrada, Banja Luke, Beograda, Sarajeva,Splita i ko zna odakle još. Potrebne su nam jake ekipe i dobri metereološki uslovi. Nadamo se da ćemo to imati.

DEVETO ISTRAŽIVANJE 01.-03.10.2004.

Priblizava se 1.oktobar. Potvrđuju nam dolazak speleolozi iz Banje Luke , Beograda i Sarajeva.

Po prijavama biće nas oko 30. Jaka ekipa i nadamo se da ce uslijediti rezultati.

U petak u večernjim satima je najavljeno okupljanje. Pokušavamo da budemo dobri domaćini, pronadjemo sponzore i obezbijedimo ishranu za sve učesnike. Veliki su troškovi transporta, ishrane, opreme i ostaloga, a raja , uglavnom, kokuzna. Zahvaljujući razumnim ljudima u Zavidovićima uspijevamo “isprositi” hranu za sve učesnike. Ulažemo i sredstva prikupljena kroz članarinu u obnovljenom Sportskom i naučno-istraživačkom klubu “Atom” u kome će od sada djelovati zavidovićki speleolozi.

U toku noći, petak na subotu, većina speleologa se transportovala do jame. Ostatak ekipa pristiže u subotu ujutro. Sve je spremno za ulazak.

Planirano je da uđe 26 speleologa. Tu su još 4 “pozadinca”, a učestvuju i tri vozača koji su pomogli da se oprema i ljudstvo transportuje do Tajašnice. Znači, u akciji učestvuje 33 čovjeka. Prava ekspedicija.

Izbor ekipa, podjela zadataka i već oko 11 sati, u subotu prijepodne, prva ekipa ulazi da postavi neophodnu opremu na vertikalnim dijelovima jame Atom. Ostali ulaze u odredjenim vremenskim razmacima da se ne pravi gužva na vertikalama.

Jedna ekipa ulazi u ponor ZA045 da pokuša nastaviti osvajanje, koje je započeto ljetos i, ako bude sve po planu, spoji ponor sa jamom Atom. Time bi to postao jedan speleološki objekat i dobio znatno na dužini. Perspektive objekta su (a i naše želje), da to bude drugi po dužini speleološki objekat u BiH. Inače, najduži objekat u BiH je pećina Vjetrenica u Popovom polju sa nepunih 6 kilometara dužine.

Ja sam u ekipi koja ponovo crta cijeli glavni kanal do dostignute tačke 93. To radimo zbog toga što smo ranija mjerenja vršili padomjerom napravljenim od uglomjera i žice (nemamo bolji). Ovaj put Beograđani su donijeli dva originalna kompleta za mjerenje tako da ćemo ponoviti mjerenje glavnog kanala i izmjeriti jedan veći bočni kanal.

Lagano napredujemo, meni već poznatim kanalima. Tačka po tačka, azimut, pad, visina… Srećemo brojne ekipe u kanalima. Nikada do sada nije bilo više ljudi u jami Atom. Trenutno nas je 22 u objektu i očekujemo još 4 speleologa koji trebaju popodne da stignu iz Banje Luke.

Sati prolaze. Kao na ulici, kad sretnemo prijatelje pa odemo “na kafu” (FOTO 13) , tako i ovdje neki susreti završavaju kafom i raznim energetskim prehrambenim namirnicama (čokolada, bonžita, sjemenke suncokreta, grožđice…). Istraživanje je jako naporno, temperatura je niska, a vlažnost zraka gotovo stopostotna.

Već je ponoć. Stigli smo do tačke 73. U susret nam dolazi ekipa koja je ušla prva prije 13 sati.

Kažu da su stigli nešto dalje nego posljednji put. Ekipa Beograđana koju su sreli pri kraju objekta je ušla u jedan bočni kanal koji je jako perspektivan. Možda je to kanal kojim dotiče voda iz jednog od dva ponora iznad jame Atom.

Hoće li i oni biti povezani sa jamom Atom? Koliki će ovo biti objekat? Koliko se podzemnih potočića sakuplja u jedan tok , da bi se zajedno pojavili na Izronu Suhe?

Ekipa nam priča o velikim glinenim dinama koje se teško prelaze (FOTO 14 I 15) . Potok vijuga ispod i pored njih. Treba se penjati i spuštati niz klizavu glinu.

Dok odmaramo i razgovaramo, Johnson koji je pratio prvu ekipu i fotografisao, pokazuje mi na novom digitalnom aparatu kako to dolje izgleda. Zaista , prave dine, samo što su od gline.

Kanal se nastavlja dalje ali , kažu, nisu imali više snage. Moraju nazad. I mi donosimo istu odluku.

Srećemo ekipu iz Banje Luke koja je ušla posljednja u objekat. Prenose nam radosnu vijest da je ekipa koja je ušla u Ponor kod brvnare( ZA045) stigla na rub 50 metarskog vodopada u jami Atom.

Znači, spojilo se. Jama Atom je sada duža, najmanje 600 metara. Ukupno, to je skoro 2 kilometra a “ide dalje”, kako se kaže u speleološkom žargonu.

Vraćamo se zajedno i srećemo ostale ekipe. Svi su maksimalno iscrpljeni (FOTO16) . Pojedince na opasnim mjestima držimo “na oku” jer umor je učinio svoje. Koncetracija popušta, ruke i noge nemaju više snage i treba dobro paziti da se ne pogriješi. Neki čak i lutaju po objektu tražeći izlaz. Nećemo ih prozivati jer to je normalno u ovakvim objektima. Sve prolazi bez problema. Vani smo. Kažu da je 03:30 ujutro.

Vatrica gori, čorba spremna, kobasice se prže, a pojavilo se i par boca vina( stiglo iz Beograda).

Skidamo sa sebe blatne i mokre kombinezone, oblačimo suhu i toplu odjeću i obuću i predajemo se čarima gore nabrojanih artikala. Tako okrijepljeni zavlačimo se na spavanje u šatore, pod najlone ili onako pod vedrim nebom, sklupčani među kamenjem u koritu nekadašnjeg potoka, koji sada propada u Ponor kod brvnare i nestaje u jami Atom, da bi se pojavio u našim čašama u Zavidovićima.

Nedjelja donosi standardno razgibavanje ukočenog tijela, kafa, doručak, pakovanje opreme, silazak u dolinu Gostovića i pivo u restoranu na vodopadu (FOTO 17) . Slijede dogovori o nastavku istraživanja. Razmišljamo o zajedničkom organizovanju ljetnog speleokampa kod jame Atom koji će trajati 10-15 dana.

Konačnu odluku ćemo donijeti u narednih mjesec dana.

 

DESETO ISTRAŽIVANJE 23.04.2005.

 

Odluka za speleokamp je zaista i donesena ubrzo. Speleokamp će se održati 15.-24.07.2005. godine i biće posvećen, uglavnom, području oko jame Atom. Potrudićemo se da to kvalitetno organizujemo. Po našim procjenama ima dovoljno posla za veći broj kvalitetnih speleologa.

 

Dolazi zima sa puno snijega. Vrzmamo se u blizini Kamenice, ali ne možemo prići jami Atom.

Najzad dolazi proljeće i staze postaju prohodne. U Zavidovićima organizujemo Susret speleologa BiH gdje se okuplja stotinjak speleologa , ne samo iz BiH nego i iz Italije, Hrvatske i Srbije i Crne Gore.

Idealna prilika za dogovore za ljeto. Kao jedan od radova, prezentujemo istraživanja područja oko jame Atom. Prezentacija je ujedno i najava ljetnih istraživanja.

Poslije susreta odlučujemo da izađemo sa mlađim članovima na teren. Izbor terena je jednostavan. Idemo u područje oko jame Atom. Izvršićemo rekognosciranje dijela terena i zaviriti u neki od objekata. Priključuje nam se i Simone Milanolo, speleolog iz Novare (Italija) , sada nastanjen u Sarajevu.

Dejo, Simone i ja stižemo u Kamenicu u petak uveče. Ujutro nam se priključuje i mlađi dio ekipe. Ukupno nas je 9. Odlazimo pješke u Tajašnicu i poslije kratkog predavanja o korištenju GPS-a, počinjemo uspon prema ponoru ZA052 koji je naš današnji cilj.

Ponor se nalazi na obronku Tajana, na kontaktu serpentina i krečnjaka. Po našim procjenama ima perspektivu spajanja sa jamom Atom.

Tokom uspona povremeno se razdvajamo i vršimo rekognosciranje dijelova terena koji još nisu pretraženi.

Ne nalazimo ništa novo, ali zato smanjujemo prostor koji još nije pretražen. Ovaj dio krša Tajašnice sistematski pretražujemo i ne želimo da nam neki ulaz u speleološki objekat promakne.

Dolazimo do ulaza u ponor ZA052 i počinju pripreme za ulazak. Dogovorili smo se da Simone ide prvi, a Dejo i ja iza njega.

Mladi članovi će ostati ispred ulaza i uživati u prekrasnom proljetnom ambijentu.

 

Strmi ulaz, lišće, blokovi i potočić kraj njih. Simone postavlja uže i zabija prvi spit. Silazimo niz kratku vertikalu. Nalazimo se u gomili manjih kamenih blokova. Voda protiče kroz njih.

Gledamo može li se negdje provući čovjek. Nije valjda to sve! Zavlačim se kroz mali otvor i prolazim dalje. Mokar sam. Zovem ostale da krenu za mnom. Teško komuniciramo zbog buke vode kao i zbog mog slabog znanja engleskog jezika. Ipak snalazimo se nekako.

Kanal ide dalje. Penjemo se, provlačimo, hodamo, pužemo, povremeno zaglavljujemo u uskim pukotinama, ali cijelo vrijeme napredujemo. Kanali su lijepi, bez obzira na aktivnost vode ima dosta ukrasa. Iz bočnih kanala se pojavljuje sve više vode. Sada je to već prilično veliki potok. Pred nama mala kaskada od 4 m. Imamo malo uže i spuštamo se po njemu. Kanal, provlačenje, potok iz stropa, mali skok i… vodopad.

Pred nama se otvorilo grotlo u kome nestaje potok uz zaglušujuću buku. Super.

Mjerimo azimut kanala i pukotine. Rezultat, 20 stepeni. Za sada ide prema jami Atom. Hoćemo li se pojaviti u bočnom kanalu jame Atom koji su pronašli Beograđani? Vidjećemo, ali ne na ovom istraživanju.

Postavljamo sidrište za uže. Ispupčena stijena i dva spita su dovoljna za početak. Dogovaramo se da Simone siđe niz vertikalu i sam nastavi izviđanje, jer trebamo nazad, da nas mladi speleolozi ne čekaju predugo na ulazu. Naravno, dajemo Simoneu rok 20 minuta i, ako se ne pojavi, silazimo i mi. To bi značilo da nešto nije u redu. Imaće dovoljno vremena da izvidi kako izgleda nastavak kanala i koja je sljedeća prepreka da se pripremimo za sljedeće istraživanje.

Simone nestaje pored vodopada. Naginjem se, naravno osiguran, preko ruba vodopada da vidim kako Simone napreduje i da sa njegovim svjetlom vidim kako izgleda prostorija na dnu vertikale. Ali…

Vodopad se poslije 15-ak metara raspršio i Simone se našao u sredini mlaza. Vidio sam kako pali električno svjetlo jer mu se karbitno od siline vode ugasilo. Bočne stijene su daleko od njega i ne može da se zaljulja i odmakne od vodenog mlaza. Nema drugog rješenja nego ukopčati opremu za penjanje i brzo se popeti nazad.

To je i učinio. Onako mokar, stiže do nas i, naravno, svi se gromoglasno smijemo. Šta se može, takva je speleologija! Brzo pakujemo opremu i vraćamo se nazad. Izlazimo, onako mokri, i prenosimo mlađima šta nam se desilo.

Dok pakujemo opremu, sjetismo se da ponor , osim katastarske oznake, nema ime. Dogovaramo se da mu damo ime “Novara”, po gradu u Italiji, odakle dolazi Simone. Naravno, vodopad će nositi Simoneovo ime.

Poslije kratkog ručka spuštamo se niz obronke Tajana , gazeći po tragovima koji su ostavili medvjedi , vukovi, divlje svinje i srndaći čiji je ovo dom i čiji smo mir narušili svojim dolaskom.

I ovo istraživanje nas je učvrstilo u uvjerenju da će ovo biti veliki speleološki sistem i da nismo pogriješili što baš tu organizujemo ovogodišnji speleokamp.

 

JEDANAESTO ISTRAŽIVANJE 15.-24.07.2005

 

Dolazi vrijeme speleokampa. Ostalo je još dvije sedmice do početka. U posljednje vrijeme smo radili dosta na iznošenju drvene građe do lokacije za izgradnju brvnare. Došlo je vrijeme da na lokaciju izađe majstor i da uvežemo krovnu konstrukciju. Planiramo da nas desetak odemo u petak uveče u Tajašnicu gdje bi sačekali majstora i još nekoliko članova koji bi stigli u ranim jutarnjim satima. Odatle bi transportovali alat i još potrebne građe do brvnare. Ali…

Zbog loše vremenske prognoze odlučujemo da petak uveče noćimo u Kamenici i da ujutro vidimo razvoj vremenske situacije.Sreća da smo tako uradili.

U petak naveče počinje kiša. Pada nesmanjenom žestinom cijelu noć. Jutro ne donosi prestanak padavina.

Nadamo se da će prestati do nedjelje ujutro pa da krenemo ka brvnari. Nedeljno jutro ne donosi ništa novo.

Kiša nemilice pada. Potoci su podivljali. Pokušavamo se probiti do restorana. Niže vikendice pojavilo se klizište sa stablima na cesti. Potok se usjekao u cestu. Probijamo se Primoževim džipom preko stabala. Prilazimo restoranu. Vodopad izgleda strašno. Dio ceste je odnesen (FOTO18). Pravo iznenađenje nas tek očekuje. Krećemo razrovanim asvaltom po kome su rasuti komadi potrganih stabala. Po cesti je tekla rijeka. Očito je u toku noći bio jako visok vodostaj. Dolazimo do mosta preko Gostovića. Možda je bolje reći mjesta gdje je nekada bio most. Debele čelične konstrukcije više nema. Vodena stihija je u toku noći prekrila , isčupala i odnijela most. Nekoliko dana kasnije ćemo ga naći zgužvanog oko 300 metara nizvodno (FOTO19) .

Kako sada organizovati speleokamp? Ovo znači još više od 4 kilometra transporta kompletne opreme za desetodnevna istraživanja. Od pokrivanja brvnare do kampa nema ništa. To ćemo ostaviti za vrijeme poslije kampa.

Čak je i cesta Zavidovići-Kamenica jako oštećena, ali bitno je da su izdržali mostovi. Ostalo će se brzo sanirati.

Zamišljamo kako je izgledala ova bujica u podzemnim kanalima jame Atom. Strašna je i sama pomisao na to.

Kada se istražuju ovakvi objekti treba voditi računa o vremenskoj prognozi i za svaki slučaj imati u podzemlju dovoljne količine hrane za eventualni produženi boravak dok se vodostaj ne smanji.

 

Preostali period do kampa koristimo za nekoliko odlazaka do Tajašnice, gdje ćemo postaviti bazni logor (FOTO 20) .

Transportujemo na leđima tešku opremu i ostavljamo je u kampu.

Petak je, 15.07. i vršimo posljednje pripreme za popodnevni polazak. Oko podne stižu dvojica francuskih speleologa i žele da idu odmah do ulaza u jamu Atom. U Francuskoj su speleološki objekti uglavnom već istraženi i oni su željni istraživanja novih podzemnih prostora. Poslije će se pokazati da će i najveći teret istraživanja jame Atom pasti na ovu dvojicu speleologa uz Basa i Jelu iz Karlovca (FOTO21 i 22) . Osim njihove stručnosti i iskustva presudna je bila i fizička pripremljenost koja je neophodna za istraživanje jame Atom. Oni su u toku kampa napravili nekoliko ulazaka u jamu Atom. Šta to znači znamo Davor , Zoka i ja koji smo mjerili i crtali dio jame Atom od, do sada nacrtane tačke 93, do raskršća sa beogradskim kanalom. Poslije tog izlaska nismo više imali snage ni pomisliti ući do tog dijela jame Atom. Istina, istraživali smo poslije toga neke manje ponore i pećine koji nisu toliko zahtjevni.

Prilikom mog ulaska u Atom , na udaljenosti oko 700 metara od ulaza, sreli smo ekipu iz Francuske i Hrvatske. Imali su problema prilikom penjanja velikih glinenih dina. Planiraju da pripreme za sljedeći put veće drvene kolce koje bi zabijali u glinu i tako savladali vrlo nezgodne glinene dine.

To su i uradili ali , nažalost, pred kraj ekspedicije Francuzi donose vijest da su došli do kraja glavnog kanala jame Atom. Voda nestaje u uskom prolazu na kraju velike dvorane. Postoje male šanse da se u visokim stropovima dvorane pronađe novi kanal i to suženje “preskoči”. To ostaje za nastavak istraživanja kada će se istraživati svi bočni kanali jame Atom.

Jedan od ponora koji imaju šansu da se spoje sa jamom Atom je Ponor iza Pavlove (ZA046) koji je neslavno «završio» na svega 33 metra dubine. Uski prolaz u kojem nestaje voda i iz kojeg puše vjetar, zaustavio je Basovo i moje dalje napredovanje. Bili smo razočarani jer je objekat “dobro krenuo” (FOTO 23) . Nino iz Rijeke , inače ekspert za miniranje u speleološkim objektima, nakon pregleda , kaže da bi se prolaz mogao miniranjem proširiti. To takodje ostaje za neki drugi put.

Još jedan potencijalni ponor potencijalan za spajanje sa jamom Atom je ponor Novara. Italijani su zamolili zbog naziva ponora, da se ponor ostavi da ga oni istražuju na kraju kampa. Pokazalo se da je to malo vremena i ponor je istražen samo do 100m u dužinu i 65 m u dubinu do dna Simoneovog vodopada poslije koga se nastavlja uski meandar. Kanal se nastavlja dalje i već postoje neki dogovori da se dodje na vikend istraživanje i nastavi dalje.

 

Malo smo tužni završetkom glavnog kanala jame Atom, ali uspjehom cijele ekspedicije to sigurno ne trebamo biti. U ekspediciji je učestvovalo 62, što iskusnih što mladih istraživača iz šest zemalja (Francuska, Italija, Hrvatska, Slovačka, Slovenija i Bosna i Hercegovina). Osim pomenutih država bili su prisutni i naši zemljaci koji sada žive u Texasu (USA) i Holandiji. Istražili smo i nacrtali 13 speleoloških objekata ukupne dužine više hiljada metara i spustili se na dubinu od oko 220 metara u jami Atom.

Da bi istraživači mogli ovo sve izdržati brinuo se Cera uz pomoć Saleta sa svojom odličnom improvizovanom kuhinjom (FOTO24) .

Bilo je ovo i veliko iskustvo za naše novije istraživače Sepija i Mikija koji su okusili jamu Atom (FOTO25 I 26) .

Sklopljena su nova prijateljstva i učvršćena stara. Mnogo toga se naučilo, a mnogo toga se i dogovorilo za

buduća istraživanja, saradnje i razmjene iskustava.

Naš klub Atom je na poklon od ekipe iz Francuske dobio užadi i spitova na čemu smo im jako zahvalni.

A dalje?

Nećemo stati u istraživanju jame Atom i okoline. Ostalo je sigurno još neosvijetljenih kutaka podzemnih prostora utrobe planine Tajan. Još je dosta upitnika na nacrtu jame Atom. Treba to sve istražiti. Treba pokušati spojiti ponor Novaru i jamu Atom u jedan sistem. Tu je još i ponor ZA046 u kojem treba minirati suženje.Možda je iza suženja nastavak kanala koji će nas odvesti negdje u visoke stropove jame Atom. Možda nam je promakao i neki još neotkriveni ulaz na površini, a koji je povezan u sistem jame Atom.

Možda…, možda…, možda…

Toliko truda, znoja, vlage,smrzavanja, vremena, energije, troškova, poderane opreme, a još toliko tih “možda”. A možda je i dobro što ima toliko možda. Čovjek je stalni istraživač za novim, neistraženim i nepoznatim.

To homosapiensa i razlikuje od ostalih vrsta na ovoj planeti i život mu se ne svodi samo da jede, spava i razmnožava se.

 

 

DVANAESTO ISTRAŽIVANJE 08.-09.10.2005.

 

Približavaju se jesenje kiše. Brvnara na Tajanu još nije završena iz već poznatih razloga. Moramo je zaštititi

pa odlučujemo da ovaj vikend odemo do ulaza u Ponor kod brvnare i improvizovano pokrijemo zidove brvnare sa ono materijala koji smo do sada iznijeli.

Ovaj vikend je došao i naš Fahro koji već nekoliko godina živi u Italiji. Poželio je istraživanja i ovu našu prirodu. Zbog toga planiramo da poslije pokrivanja udjemo u Ponor kod brvnare.

Hari, Jojo, Nikac, Fahro, Bahrudin i ja krećemo rano 9. oktobra iz vikendice gdje smo prespavali prethodnu noć. Standardan transport opreme do podnožja tajanskih vrhova. Za nekoliko sati brvnara je pokrivena. Pred kraj radova počinje kiša. Nije bitno jer sad imamo sklonište (FOTO 27). Pristiže i Miki, koji je nešto kasnije stigao u Kamenicu.

U ponor ćemo ući iz više razloga. Treba ispuniti Fahri želju za istraživanjem, uvesti Bahrudina u njegov prvi vertikalan objekat i izmjeriti nekoliko bočnih kanala kojih ima mnogo u Ponoru kod brvnare.

U objekat ulazimo Fahro, Bahrudin, Miki i ja. Prolazimo prvi vertikalni dio bez problema osim malo treme kod Bahrudina. To je sasvim normalno kada prvi put silazite niz uže u tminu pored vodopada koji stvara zaglušujuću buku.

U prvom suženju problem. Improvizovani padomjer (instrument za mjerenje vertikalnih uglova) napravljen od drveta, igle i plastičnog uglomjera puca u džepu moje nogavice. Od mjerenja nema ništa. Nećemo da kvarimo uživanje. Biće još mnogo mjerenja podzemnih kanala u ovoj našoj, velikim dijelom, kraškoj Bosni i Hercegovini. Uživamo u bogatstvu oblika koje su napravili podzemni potoci kao i ljepotama raznih pećinskih ukrasa od kojih bih možda najviše izdvojio helaktite ( krivudavi stalaktiti koji vise sa plafona) koji nisu tako česti u našim podzemnim objektima.Ispod helaktita se moramo provlačiti da ih ne oštetimo.

Ne zadržavamo se predugo u objektu , svega 2-3 sata, jer vani nas čeka ostatak ekipe, a pada i kiša.

Sve u svemu , istraživanje bez rezultata, ako zanemarimo obuku zavidovićkih speleologa i pokrivanje brvnare koja će sigurno koristiti u nekim budućim istraživanjima.

 

 

TRINAESTO ISTRAŽIVANJE 15.-16.10.2005.

 

Jesen prolazi sa malo padavina. Idealno za nastavak istraživanja ponora na Tajanu. Najavljuje nam se ekipa iz Italije.

Stižu Antonio, Mauro i Simone sa kojima ću ja ući u ponor Novaru i nastaviti istraživanje.

Rano ujutro krećemo već dobro poznatim terenom pretovareni teškom opremom. Noć prije polaska sam počeo osjećati zubobolju koja još uvijek ne popušta. Na ulazu razmišljam hoću li ući sa ekipom i rizikovati da , usljed pothlađivanja , dobijem jaku upalu. Borim se sa sobom da odolim ulasku i nastavku istraživanja.

Ipak, razum prevladava i odustajem. Dovoljno ih je trojica da uspješno nastave istraživanje.

Provodim vrijeme šetajući u okolini ulaza i nadajući se da ću otkriti neki novi ulaz. Ali sve što nalazim je svjež medvjeđi izmet nedaleko od ulaza u ponor. Dobro je, znači nisam sam u ovoj divljini.

Nekako protekoše dugi sati boravka na prekrasnom Tajanu. U sumrak se začulo zveckanje speleološke opreme iz pravca ulaza u ponor. Požurio sam prema ulazu da što prije dobijem informacije šta su pronašli, dokle su došli, može li se dalje i još stotinu pitanja.

Snalazim se sa svojim lošim engleskim jezikom i saznajem da su poslije uskog meandra izašli na rub 50-metarske vertikale niz koju su se spustili i sve to nacrtali. Široki kanal se nastavlja strmo dalje ali ponestalo im je snage. Na vrhu Simoneovog vodopada su pronašli zasiganu butnu kost. Vjerovatno se radi o izumrloj vrsti pećinskog medvjeda (“ursus spelaeus”). To će tačnije pokazati predstojeće stručne analize. Kost u svakom slučaju nije mlađa od 10.000 godina.

Znači, nije kraj i još uvijek se nadamo spoju sa jamom Atom. Dogovaramo nastavak istraživanja prije nego počnu obilnije jesenje padavine.

ČETRNAESTO ISTRAŽIVANJE 28.-30.10.2005.

 

 

Petak uveče, 28.10.2005. godine. Kratka sjedeljka u vikendici u Kamenici. Tu smo Simone, Bahrudin, Davor, Sepi, Johnson i ja. Planiramo da ranije legnemo i da ustanemo oko 5 sati ujutro da krenemo prema Novari.

U toku noći očekujemo dolazak ekipe koja treba krenuti oko 22h iz Banje Luke.

Budimo se po planu u 5 sati. Banjalučani nisu došli. Pitamo se šta se desilo i pijemo jutarnju kafu.

Iznenada čujemo zvuk motornog vozila. Oni su. Stigli su Konda, Borko, Mile, Krema i Mladen.

-“Šta se desilo”?

-“Pukla nam je guma kod Maglaja, nemamo ispravne rezervne gume, a takođe nemamo dizalice i ključa”-

odgovaraju kroz smijeh.

-“Pa kako ste se snašli”?

-“Probudili Nešu i on je iz Zavidovića došao sa potrebnom opremom”.

-“Sreća ima Atomaca uvijek spremnih da pomognu”-komentarišem.

Baveći se ovakvim aktivnostima razvijaju se jaka prijateljstva tako da uvijek možeš računati na eventualnu pomoć gdje god se nađeš na Balkanu pa i šire. To smo više puta doživjeli.

Krećemo pješke preko improvizovanog mostića na rijeci Gostović jer novi most je tek u izgradnji (FOTO28).

Standardno nosimo tešku opremu i lagano napredujemo uz Lužnicu pa uz Tajašnicu. Na kraju se odvajamo od nje i penjemo strmi Tajan prema Novari.

Pored jame presvlačenje i dogovor o planu ulaska i istraživanja. Prvi će ići Simone, Sepi, Johnson i ja. Već je podne kad ulazimo u ponor.

Davor koji ima povredu ramena ,Bahrudin i Krema ostaju vani i u medjuvremenu će vršiti rekognosciranje terena i pokušati na ulazu u Pećinu u Dubokoj Tajašnici naći već ranije viđeni izmet sove i pokupiti uzorak koji je tražio Jasminko iz Sarajeva. Mladen, Konda, Mile i Borko će krenuti sat vremena poslije nas i nastaviti osvajanje novih kanala dok mi budemo mjerili i crtali novoosvojene kanale.

Polako napredujemo poznatim podzemnim prostorima i postavljamo užad. Poslije Simoneovog vodopada visokog preko 20 metara ulazimo u uski meandar. Jedva se provlačimo i nakon samog izlaska iz tog uskog grla nalazimo se na rubu 50-metarskog širokog grotla. Izgleda veličanstveno.

Tu nas stižu Mladen, Mile i Borko.

Spuštamo se jedan za drugim niz veliku vertikalu. Dolazimo u prekrasan prostor koji karakterišu dva velika stalagmita. Idemo dalje. Banjalučani preuzimaju dalje opremanje jame, a Simone i ja nastavljamo izradu nacrta koji je do ovog mjesta završen. Johnson fotografiše i zarobljava trenutke istraživanja u milionske nizove nula i jedinica. Sepi je još uvijek oduševljen samim sobom gdje se uspio spustiti.

Napredujemo lagano. Još jedna vertikala od 15-ak metara. Silazimo niz nju i tu završavamo mjerenje.

Dok smo mi crtali i mjerili, Konda, Mile , Mladen i Borko nastavljaju istraživanje kanala. Kažu da su išli još stotinjak metara i da se kanal ne završava. Mile je uporno u meandru ponavljao da mora stići do 18 sati u Banju Luku jer se nije javio roditeljima. Ne kontamo zašto je to govorio jer kad bi odmah krenuo iz jame ne može izaći iz nje do tog vremena. Uski menadar dobija čudno ime “ Moram stići do šest u Banju Luku”.

Već osjećamo umor i pothlađenost i vrijeme je za povratak.

Pod velikom vertikalom zastoj. Ima nas puno, a penjanje je sporo. Zbog mogućih odrona moramo čekati da se svako popne 50 metara pa tek onda da krene sljedeći. Izlazak traje satima. Dok čekamo na dnu dvorane, razgledamo pećinske ukrase i uživamo u bogatoj “sofri” koja je napravljena na saljevu čija površina izgleda kao površina mozga (FOTO 29) . Nedaleko od nas, na velikom stalagmitu kao da vidimo oblikovano bradato lice Karla Marksa. Dovoljno da dvoranu nazovemo “Marxova dvorana”.

Najzad je došao red na nas. Penjemo se. Konda i ja se smijemo Sepijevom glasnom uzdisanju dok penje Simoneov vodopad. Dehidriran, pokušava sisati usnama vodu koja se slijeva niz stijenu (FOTO 30) .

Iznosimo teške torbe užadi natopljene vodom. Krema koji je bio vani ulazi u dva navrata 50-ak metara u jamu i preuzima teške torbe od iscrpljenih članova ekipe.

Vani smo. Ponoć je prošla još prije jedan sat.Treba sad ovako iscrpljen preći još 6 kilometara natovaren mokrom opremom. Nemamo izbora. “Vučemo” se niz strme padine Tajana i mračnom cestom pored Tajašnice i Lužnice prema Kamenici. Stižemo oko 3 ujutro u vikendicu gdje nas čeka čorba, pivo i slične okrepljujuće stvari (FOTO 31) . Nismo prestali sa aktivnostima posljednjih 21 sat od kada smo krenuli iz vikendice. Ipak su ovo jako naporna istraživanja. Treba biti dobro fizički spreman da se sve normalno izdrži.

Bez obzira na spremnost svi padamo u duboki san. Nedjelja donosi pranje opreme , pakovanje, analizu istraživanja, prisjećanje na zgode i nezgode i naravno, dogovor za nastavak istraživanja.

Zima dolazi pa će Novara sa svojim tajnama ipak sačekati do proljeća ili ljeta sljedeće godine.

PETNAESTO ISTRAŽIVANJE 31.05.-04.06.2006.

 

Ipak smo vidjeli ulaz u Novaru i u zimskim uslovima. Naime, organizovali smo zimski prelazak Tajana po velikom snijegu koristeći dereze i užad. Prolazeći pored ulaza, nakratko sam zastao i prisjetio se svih ogromnih prostora koji se kriju ispod nevelikog otvora u snijegu.

-“Doći ćemo ubrzo”- pomislih

I zaista, u kontaktu sa italijanskim kolegama dogovaramo se da 31. maja organizujemo nastavak istraživanja Novare.

Na Susretu speleologa BiH koji je održan u aprilu u Zavidovićima prezentujem rad “Mogući podzemni tok Duboke Tajašnice” u kojem iznosim tezu da su vode jame Atom i ponora Novara ustvari lijeve pritoke većeg podzemnog toka koji dolazi iz kanjona Duboke Tajašnice procjeđivanjem kroz krečnjačko korito potoka (FOTO 32) .

Naredna istraživanja će možda ovo potvrditi.

Naš rafting na Krivaji je završio 28. maja i jedva smo stigli raspremiti opremu od raftinga, a trebalo je pakovati speleološku opremu. Dogovaramo da u srijedu, 31.05. večernjim satima iznesemo što više opreme, a onda u četvrtak da se donese ostatak i uđe u ponor čim stignu ostali Italijani.

Simone stiže iz Sarajeva, Konda iz Banje Luke, a tu smo Jojo, Johnson, Tuce i ja. Sa dva auta i tovarom opreme odlazimo u večernjim satima u Tajašnicu i iznosimo opremu do ulaza u Novaru. Tu smo je zamotali u veliki najlon i odmah se vratili nazad u Zavidoviće. U 23 sata smo već bili u gradu.

U četvrtak ujutro Simone, Konda i Jojo odlaze u Kamenicu gdje se trebaju naći sa još 4 speleologa iz Italije.

Njihov cilj je da opreme jamu i pripreme ulazak za još 7 Italijana koji stižu u petak.

I ja ću takođe gore u petak jer ne mogu ranije zbog posla. Konda i Jojo će u petak ujutro kući zbog obaveza.

Kompletna organizacija je zapetljana jer svi imamo obaveza, a ponor je zahtjevan.

Jojo i Konda dolaze u petak u grad oko podne i prenose šta se uradilo. Konda je opremio jamu skoro do dna Marksove dvorane. Užad je pomjerio od vodopada zbog velike kiše koja im je zadavala probleme i vani i u podzemlju.

Oko ponoći Musto vozi Joju i mene ponovo u Tajašnicu. Mi bi se trebali priključiti ekipi iz Italije koja je došla kasno popodne. Oko 2 sata ujutro Jojo i ja se uvlačimo u već postavljen mokar šator i tonemo u san.

Subota je ujutro. Budi nas zveckanje opreme i razgovori na italijanskom jeziku. Oko ponora je gužva.

Deset Italijana i jedna Slovenka se pripremaju da uđu u ponor.

Konsultujem se sa Simoneom oko plana istraživanja. Previše nas je i odlučujemo da Jojo i ja ne ulazimo u ponor jer ćemo samo povećati gužvu. Ekipa je prevelika.Treba ipak dati prednost istraživačima koji su došli čak iz Italije da istražuju ovo naše skriveno bosansko podzemlje. Trojica Italijana će opremiti ponor do kraja a Simone će sa jednom ekipom za njima kasnije mjeriti i skicirati ostatak kanala. U ekipi je i jedan biolog koji će uzeti uzorke faune.

Dogovorili smo se da, ako ne dođu do kraja, ostave vertikale opremljene užadima da nastavimo istraživanje narednih vikenda. Problem je bio što se koristila oprema i užad italijanske ekipe, ali je ipak odlučeno da sve ostane, pa ćemo opremu ponijeti na planiranu julsku ekspediciju na Bjelašnici kod Sarajeva kad dolaze ponovo prijatelji iz Italije.

Da ne bi bili baš beskorisni, Jojo i ja odlučujemo da nosimo višak opreme do vozila u Tajašnici.

Provodimo dan u transportu opreme i odmoru. Nestrpljivo čekamo prve istraživače iz Novare.

U kasne popodnevne sate pojavljuju se prvi speleolozi iz ponora. Kažu da su stigli do mjesta gdje voda nestaje u uskom kanalu, a širi dio kanala je na visini od oko 4 metra i potrebna je bušilica da se popne i pokuša nastaviti gornjom etažom. Simone je gotovo sve nacrtao.Dubina je oko 175 metara. Kažu da opremu ostavljaju u jami da možemo nastaviti istraživanje u narednom periodu.

Drago nam je zbog toga, jer najveći problem bi bio ponovni transport opreme i postavljanje jame. Ovako, biće mnogo lakše doći sa ličnom opremom i sjuriti se niz već postavljenu užad.

Dogovaramo se da nastavimo istraživanje 24.06. kada Simone ima slobodnu subotu.

Slijedi već standardni transport opreme do Tajašnice i odlazak na pivo u Kamenicu.

U vikendici slatki san, kafa, pakovanje opreme, razmjena literature, pozdravljanje i odlazak naših prijatelja za Italiju.

-“Vidimo se na Bjelašnici”- izgovaramo uz mahanje ruku.

Dok se ne sretnemo na Bjelašnici nas čeka još najmanje jedan ulazak u Novaru, a iznad glava nam i dalje stoji veliki upitnik. Hoće li se spojiti ponori Novara i Atom kao što su se spojile kolege speleolozi iz Novare i Atoma? Hoće li ovaj podzemni sistem postati drugi po veličini u Bosni i Hercegovini? Hoće li biti čak i duži od pećine Vjetrenice koja je najduža u BiH? Hoće li se podzemnim kanalima doći ispod kanjona Duboke Tajašnice? Hoće li…Hoće li…??? Još uvijek samo upitnici. Toliko dugo već radimo, a broj pitanja se samo povećava.

-“Sve je to speleologija”- rekao bi jedan naš kolega iz kluba.

 

ŠESNAESTO ISTRAŽIVANJE 23.06.-25.06.2006.

 

Dolazi planirani vikend za istraživanje. U prethodnom periodu smo još obavili istraživanje Jame u putu na Srednjoj stijeni gdje smo uveli dvojicu mlađih speleologa, koji već 5 godina željno čekaju da napune dovoljno godina života da mogu krenuti u vertikalne kanale još neistraženih prostora majke Zemlje.

Za Novaru je spremna iskusna ekipa. Osim mene, tu su Atomci Hari i Davor, odnedavni Sarajlija Simone kao i Konda i Damir iz Banje Luke.

Dolazimo do ulaza u Novaru u petak poslije ponoći. Podižemo šatore pored ulaza u ponor i odlazimo na spavanje oko 3 ujutro.

Konda se probudio rano pa nas je probudio muzikom sa svog mobitela. Teško otvaram oči, ali zvuci himne nekoliko naših istraživanja i glas Hanke Paldum «Ja te pjesmom zovem...» mami osmijeh na naša lica.

-«Konda, jesi li ti normalan, pa znaš kad smo legli a trebamo u jamu»?-progovaramo kroz smijeh.

-«Ja teeeee pjesmom zoveeeeeem..» -pomaže Konda Hanki.

Nema više spavanja. Kafa , doručak i tehničke pripreme. Oko 10 sati smo na ulazu pod punom opremom.

Davor osjeća probleme sa ramenom pa odustaje od ulaska.

Žurimo da uđemo jer je vani prejako junsko sunce, a mi obučeni za temperaturu 25 stepeni nižu od trenutne vani.

Iskusna ekipa brzo napreduje. Puži, provlači, spuštaj, slikaj, puži, provlači, spuštaj, provlači, spuštaj, spuštaj, spuštaj....

Mjerimo temperaturu vazduha i vode. Voda 7,4C a vazduh 7,6C uz gotovo 100% vlažnost.

Poslije par sati dolazimo do crne mrlje na stijeni koju su ostavili Italijani prije dvadesetak dana.

Dalje se nije išlo. Nizak strop pod kojim nestaje voda, a iznad uski, klizavi meandar.

Pošto je slab protok vode, pravimo dvije glinene brane da zaustavimo vodu i na brzinu propužemo ispod niskog stropa. Na sreću strop se brzo diže. Ispuštamo brane pa ponovo zatvaramo. Prolazi sljedeći.

Dio ekipe pokušava prepenjati uski meandar. Mi nastavljamo uskim a visokim hodnikom. Nažalost, ne dugo.

Pred nama zid. Nema otova za prolazak. Jedini nastavak je nisko desno gdje nestaje voda. Prenisko je i jedini način za nastavak je par dana kopanja šljunka u podlozi. Za to ipak nismo spremni sa ovoliko obučenih speleologa, tehničkim sredstvima i raspoloživim vremenom. Vraćamo se nazad pomoću glinenih brana.

Uporno pokušavamo naći neku višu etažu u meandru koja bi nas možda odvela dalje «preskočivši» niski dio.

Nema prolaza. Znači kraj je. Nema spoja sa beogradskim kanalom u jami Atom. Tuga, razočarenje pa i nervoza. Hari i Simone crtaju posljednji dio koji je tek istražen dok mi još uvijek pokušavamo kao nešto pronaći. Izaći ćemo sa kompletnim nacrtom ponora Novara i to je to. Naporan povratak, jer treba nas petorica da iznesemo kompletnu opremu iz jame. Gotovo 200 metara užadi natopljene vodom kao i ostalu tehničku opremu, smeće od hrane i slično. Skoro je ponoć i umor čini svoje. Kod Harija se pojavljuje nervoza jer mu se čini da je preforsiran pošto je posljedni dio jame on raspremao. Kad je vidio koliko opreme mi nosimo ispred njega, shvata situaciju. Sve je to rezultat razočarenja, potmognutog naizmjeničnim znojenjem i pothlađivanjem, isforsiranošću mišića i kompletnog organizma. To se pokazuje i po izlasku, jer Kondu, koji je inače u dobroj kondiciji, počinje tresti groznica od umora. Vani smo, osim Davora, zatekli Primoža i Josipu koji su stigli u toku dana. Primož priprema kobasice uz logorsku vatru i servira ih kao hot-dog.

Jedemo to i odlazimo na spavanje.Iscrpljeni smo (FOTO 33) .

Ujutro, kao tovarni magarci nosimo opremu do Tajašnice i transportujemo se vozilima do restorana u Kamenici. Lijep je dan i vrijeme je za kupanje. Uživamo na vodopadu u prelijepom Gostoviću. Peremo opremu kojoj se ni boja ne može raspoznati od gline. U jednom momentu smo shvatili da nam nedostaje jedna mala torba u kojoj su svi instrumenti i nacrti ponora. Analiziramo izlazak i dolazimo do zaključka da je Hariju ispala ili je ostavio na nekoj pauzi negdje dalje od Marxove dvorane.

Znači ponovo se mora odnijeti sva oprema do jame, postaviti užad i doći do torbe. Nevjerovatno.

Ponovo u jamu, ali samo po torbu. Osim instrumenata vrijednih više od 1000 KM tu je i ono najvrednije, mjerenja ponora Novara. Dogovaramo se da neki od narednih vikenda manja ekipa ode i ponovo siđe po torbu. Šta se može, jer «sve je to speleologija».

SEDAMNAESTO «ISTRAŽIVANJE « 14.07.-15.07.2006.

Najzad dođe vikend da imamo slobodna tri speleologa koliko je minimalno da se obavi zadatak spasavanja torbe. Simone, Jojo i novopečeni Tuce, koji iza sebe ima samo Jamu u putu duboku 12 metara, planirana su ekipa. On i Jojo imaju samo zadatak da dodju do ruba 50 metarske vertikale u Marxovoj dvorani, a Simone će sam, bez puno spitova sići dalje.

Tako je i urađeno.Torbu je Simone pronašao na dnu pomenute vertikale. Kako se otkačila, ostaje pitanje na koje odgovor nije ni bitan. Važno je da je torba spasena i da budući istraživači imaju kompletan nacrt za nastavak istraživanja ( čitaj «kopanja») i da se ne mora ponovo nalaziti novac za skupe instrumente bez kojih se ne može kvalitetno nacrtati speleološki objekat.

Posao izgleda završen, ali...

Može li se kopanjem nastaviti napredovanje prema jami Atom???? Može li se lakše doći kroz jamu Atom i beogradski kanal pod korito Duboke Tajašnice ??? Može li se proroniti sifon na kraju jame Atom???

Koliko još ima bočnih kanala u ulazu Ponor kod brvnare???

Četri godine iscrpljujućih istraživanja, a opet ovoliko upitnika. Hoćemo li doći do tačke?

-«Možda».

Evo, opet ono «možda», jer «sve je to speleologija»...

Nastaviće se nekada...

ISTRAŽIVAČI KOJI SU BILI UKLJUČENI U ISTRAŽIVANJE JAME ATOM

SPISAK ONIH KOJI NISU ULAZILI ALI SU POMAGALI KAO VOZAČI, NOSAČI, KUHARI I NA MNOGE DRUGE NAČINE.

Goran Goran Zgonjanin Zavidovići

Skako Adis Mahmutović Zavidovići

Samira Samira Hrkić Zavidovići

Enisa Enisa Salkić Zavidovići

Amra Amra Muftić Sarajevo

Tarik Tarik Dizdarević Sarajevo

Damir Damir Zahirović Sarajevo

Nešo Nešad Osmanović Zavidovići

Eka Emir Ikanović Zavidovići

Ibro Ibrahim Tinjak Konjic

Ismet Ismet Tinjak Konjic

Viki Viktor Novosel Zavidovići

Lejla Lejla Tursić *ZA052 Zavidovići

Selvedina Selvedina

Mehanović *ZA052 Zavidovići

Mine Ermin Kalkan *ZA052 Zavidovići

Jasmin Jasmin Bečić *ZA052 Zavidovići

Tuce Mirzet Sinković *ZA052 Zavidovići

Hazmir Hazmir Husejnović Zavidovići

Salko jun. Emir Mahmutović Zavidovići

Primož Primož Juvan Sarajevo

Cera Arman Cerić Zavidovići

Sale Saša Kadrić Zavidovići

Primož Primož Juvan Sarajevo

Josipa Josipa Bilić Mostar

 
ISTRAŽIVAČI

1.       Ado Admir Bajraktarević Zavidovići

2.       Veki Zdenko Veljačić Oldemarkt

3.       Hari Haris Husanović Zavidovići

4.       Musto Mustafa Mahmutović Zavidovići

5.       Gusar Emir Mujkić Zavidovići

6.       Mumi Zoran Jelinić Toronto

7.       Davor Davor Dautbegović Zavidovići

8.       Keno Kenan Muftić Sarajevo

9.       Salko Aldin Mahmutović Zavidovići

10.    Semira Semira Selimović Zavidovići

11.    Emira Emira Humkić Zavidovići

12.    Nikac Nikola Petrov Zavidovići

13.    Mujo Mujo Dedić Zavidovići

14.    Mrki Nermin Uljić Zavidovići

15.    Deni Deni Omerović Zavidovići

16.    Emir Emir Handžić Sarajevo

17.    Mira Mirjana Palavra Zavidovići

18.    Dejo Dejan Veljačić Oldemarkt

19.    Jojo Elvir Saletović Zavidovići

20.    Johnson Besim Husić Zavidovići

21.    Jelena Jelena Čalić Ljubojević Beograd

22.    Fric Vladimir Ljubojević Beograd

23.    Peca Predrag Stošić Beograd

24.    Džambo Zdravko Džambaski Beograd

25.    Dimitrije Dimitrije Dimitrijević Beograd

26.    Davor Davor Drpa Beograd

27.    Milinko Milinko Trifković Beograd

28.    Edin Edin Kaltak Sarajevo

29.    Maja Maja Đozo Sarajevo

30.    Konda Siniša Kondić Banja Luka

31.    Sneža Snežana Račić Banja Luka

32.    Damir Damir Hrstić Banja Luka

33.    Neda Neda Radić Banja Luka

34.    Zoka Zoran Pjanić Banja Luka

35.    Borko Borko Šuput Banja Luka

36.    Kaća Katerina Milosavljević Banja Luka

37.    Krema Dragan Kremenović Banja Luka

38.    Slobo Slobodan Berić Banja Luka

39.    Simone Simone Milanolo Sarajevo

40.    Dejo Dejan Menges Zavidovići *ZA052

41.    Sepi Nenad Sepi Zavidovići

42.    Miki Ferid Husić Zavidovići

43.    Bas Damir Basara Karlovac

44.    Nina Nikolina Vuglešić Karlovac

45.    Jela Igor Jelinić Karlovac

46.    Gael Gael Monvoisin Paris

47.    Vincent Vincent Biot Lion

48.    Frane Frane Kožemelj Split

49.    Mijo Mijo Nenadić Banja Luka

50.    Đani Gian Domenico Cella Novara *ZA052

51.    Maria Maria Rosa Novara *ZA052

52.    Torre Antonio Torre Tolmezzo *ZA052

53.    Mauro Mauro Kraus Trieste *ZA052

54.    Mladen Mladen Milošević Banja Luka *ZA052

55.    Mile Mile Bižić Banja Luka *ZA052

56.    Nando Ferninando Biano Novara *ZA052

57.    Danielle Danielle Bonetti Novara *ZA052

58.    Gianni Gianni Benedetti Trieste *ZA052

59.    Michele Michele Sivelli Bologna *ZA052

60.    Cristian Cristian Busolini Tolmezzo *ZA052

61.    Zdenka Zdenka Žitko Sežana *ZA052

62.    Gianfranco Gianfranco Tomasin Trieste *ZA052

63. Tuce Mirzet Sinković Zavidovići *ZA052

64. Bahrudin Bahrudin Prijić Zavidovići

65. Fahro Fahrudin Mahmutović Zavidovići

*ZA052 …….Istraživači koji su ulazili samo u Novaru.